Mrva hleba...
Ležao je dečak jedan , na glas je uzdisao , na klupici , ispod breze , a nad njime mrak je pao , Gladna usta , prazne ruke , ostavljen od svih je bio . Malo parče hleba belog , u ritama on je krio . Sjajna zvezda tada pade , s' načičkanog neba vedrog . I suzica nežno skliznu , iz tog oka plavog jedrog . Poželeo tad je želju . Oca treznog , majku živu . Uzdahnuo i prokleo , tu užasnu sudbu sivu . Tad je gladan zagrizao , tu koricu hleba belog . I ugled'o pokraj sebe , na betonu vrapca smelog . Bez obzira na glad jaku , i hladnoću što ga trese . Sažali se i pruži mu , mrvu hleba da ponese . I uz osmeh , punog srca , izgovori reči teške . '' U životu mnogi greše , al' ti nemoj pravit greške .'' Sa 13. svojih leta . nije hteo da se preda , nisu njega tad omeli , niti tuga , niti beda . Propatio on je mnogo , al' je jak i hrabar bio . U mladosti od mnogih se , strašnih stvari on sakrio . Nije krao , nije pio , niti skupe snove snio . Uspeo je u životu , doživeo svoju stotu : Doživeo da ugleda , unučiće kraj dvoseda . Da po kosi on ih mazi ,] da ne padnu da ih pazi . U fotelju , kraj kamina , spustio je kosti stare . Na prozoru tad ugleda , malog vrapca , oči male . I seti se onog trena , kad mu malu mrvu spusti . Osmehnu se , suza skliznu , i on dušu svoju pusti . 